„Grad je pakao, opasan je i prljav i nikad se ja nisam s njim srodio, jer ja sam dijete sela“, izgovorit će u svojoj ispovijesti šezdesetineštogodišnji Milivoj, umirovljeni branitelj koji se nakon dugotrajne parnice izborio za svoju ratnu mirovinu nakon što se na njega srušio ormar s registratorima. Milivoj je bio pripadnik vojne pravne službe. Nakon silnih životnih razočarenja, Milivoj će svoj mir pronaći na selu. Sa susjedom Ljubicom, bivšom prvom pratiljom neimenovanog natjecanja za miss, ući će u biznis s jajima. Kuća do kuće, kokošinjac do kokošinjca, Ljubica i Milivoj razvili su susjedski i poslovni odnos koji nije nimalo idiličan. Milivoj je krut, nespretan, ne baš naročito praktičan čovjek, idealist koji se bori u glavi sa cijelim svijetom, što ga čini osamljenikom i svojevrsnom modernom varijantom Don Quijotea, dok pokraj njega živi Ljubica – samouvjerena žena, velikog životnog iskustva, nesalomljivi životni borac, ženstvena, putena, ali i duboko razočarana u cijeli muški rod.
“Kronika seoske ljubavi” ljubavna je komedija koja kroz period od četiri mjeseca kronološki prati stvaranje jedne netipične ljubavne veze. Ivan Vidić napisao je tekst o samoći i o potrebi za bliskošću koja ne poznaje godine. U središtu njegove priče nije neki mladi par, već ljudi koji sa sobom nose velike terete životnih spoznaja i samim time daleko su oprezniji, sumnjičaviji prema otvaranju vlastitog srca. Što znači zaljubiti se u već ozbiljnim godinama? Nosi li to sa sobom veću dozu racionalnosti i nedoumica preko kojih koračamo kao preko klipova koje sami sebi podmećemo pod noge ne bismo li spriječili da još jedanput u životu doživimo ogorčenja i razočarenja? Može li ljubav rasteretiti našu prošlost, naše strahove, frustracije? Sami smo sebi najčešće najgori neprijatelji, a to se kroz Vidićev humorističan i vrlo često groteskni jezik ponavlja kao lajtmotiv. Spajanje ovo dvoje ljudi na momente djeluje kao kompleksni psihološki rat u kojem pobijediti znači prilagoditi drugu osobu sebi, posložiti je sukladno vlastitim životnim doktrinama. A to je upravo ono radi čega se ljudi razilaze. Ljubica će reći: „Poznajem sebe – kad bih bila prisiljena baviti se s njim, vrlo brzo bi došlo do toga da ga počnem popravljati, i kad mi to ne bi pošlo za rukom, a ne bi, došla bi mi želja da ga zatučem.“ I zato bismo u prvom redu ovu Vidićevu kroniku mogli promatrati kao kroniku prihvaćanja drugog onakvim kakav jest, a to je temelj svake prave ljubavne priče. Zavodljiv, kompleksan, na momente pun apsurda, a opet beskrajno analitičan u sagledavanju današnjeg vremena, ovaj tekst naizgled stvara vrlo surovu sliku čovječanstva, no on istovremeno posjeduje i veliku lakoću, zabavan je i duhovit. Ljubica i Milivoj u bijegu su pred današnjim svijetom, no taj je svijet brži i lukaviji od njih samih.